Danas smo u našoj školi s posebnim pijetetom, tugom i ponosom obilježili Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata te Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.
Prigodnim programom naši su učenici i učitelji kroz stihove, pjesmu i kratka prisjećanja oživjeli sjećanje na teške, ali ponosne dane hrvatske povijesti. U tišini školskih hodnika i učionica osjećala se duboka zahvalnost prema svima koji su svoje živote utkali u slobodu naše domovine.
Nakon programa uputili smo se zapaliti svijeće. Plamen svake upaljene svijeće bio je tihi znak našeg poštovanja, molitve i obećanja da njihova žrtva nikada neće pasti u zaborav.
Odali smo počast svim poginulim hrvatskim braniteljima i nevinim civilnim žrtvama Vukovara, Škabrnje i cijele naše domovine.
Naša je dužnost prenositi istinu na mlađe generacije, učiti ih miru, zajedništvu i ljubavi prema domovini, kako se ovakva stradanja nikada više ne bi ponovila.
Za kraj, ostavljamo bezvremenske riječi ratnog izvjestitelja Siniše Glavaševića koje i danas snažno odjekuju u našim srcima:
„Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetištima ljudskih duša, dok budu onako bez njega glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve oteo jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.“
Da se ne zaboravi…







